zdjela

Dobrodošli na moj blog

05.02.2018.

Mala čaršija a Veliki brat

U mom malom gradu vlast je prošle godine postavila video nadzor. Posljednja informacija je da je Ć. popio kafu sa S. u Gradskoj kafani.

02.12.2017.

F. B.

Jesen pri svom kraju. Snijeg i kiša otimaju preimućstva. Vrijeme ubrzava na nizbrdici života. Između žudnje za budućnošću i žala za vremenom koje je prebrzo prošlo stojim kao na oštrici koja i reže i daje sigurnost. Sadašnjost je varljivi balon sapunice, preliva se duginim bojama i prijetnjom da će svakog trenutka da pukne. Dunjaluk mami svojim šarenim džidžama, sajmovima, sniženjima. U bogomoljama odjekuju hladni zidovi. P. S. Za F. B. mog prijatelja iz djetinjstva. Neka ti dragi Bog olakša.

19.03.2016.

Duga zima

Napokon sunce i napokon novi laptop. Novi život buja u svim ćoškovima. Bujaju i virusi pa svi po kući kišu, pušu i šmrču. Nadam se da ću ponukana silnim dokumentarcima o iskopavanju raznih blaga ove godine i sama krenuti istraživati brda i obale mog zavičaja. Želim u prirodu i želim mali odmak od ljudi. Em je prestupna, em izborna godina, gore kombinacije odavno ne vidjeh. Ljudi se ko domaće životinje pred oluju okupljaju po ćoškovima pognutih glava i nešto se sašaptavaju, sve mnijući da drugi znaju nešto njima jako važno. Sve pomahnitalo za "nude" modnim trendovima (moderno je biti ofarban tako da djeluje kao da nisi uopće ofarban). Sad vidim da onaj car sa svojim novim ruhom uopće nije bio lud, samo je bio daleko ispred svog vremena. Što će reći čo'jk vizionar. Uvijek sam imala šesto čulo za mahnitost u svim njenim oblicima, depresije, pred nervne slomove, psihičku rastrojenost i druge oblike duševnih smaknutosti pa ovih dana bježim i od drugih ljudi i od same sebe. A ljudi kao nikad navalili, sipaju privatne probleme, te na telefon, te na ulici te u privatnim posjetama. Traže savjete i tumačenja snova, brojeve i molitve. Mogu sa ovakvom potencijalnom klijentelom komotno počet bacat kašike i naplaćivat. Haman je sve ovo utjecaj duge zime i nedostatka sunčeve svjetlosti.

08.12.2015.

Karabunar

Treći dan započinjemo doručkom na obali u restoranu-svratištu. Čisto i uredno. Osoblje tiho i brzo kao u nekom vrhunskom uslužnom objektu. Dolazi vlasnik, simpatični mladić. Kaže da su njegovi porijeklom iz Bosne, selo Ljubija kod Prijedora. Prezime Hasanagić. Dolazio je u Bosnu i pokušavao pronaći nekoga od familije, ali nije uspio. Samo da napomenem svi doseljenici u Tursku su morali da promijene svoja prezimena. Tako su mnogi izgubili vezu sa svojim porijeklom. Jedine informacije koje imaju su najčešće samo one sačuvane u usmenim predanjima starijih članova. Nakon doručka idemo u selo Karabunar nedaleko od Karamursela. U posjeti smo devedesetogodišnjoj Dursi. Bašče pune maslina, šipaka, smokava i onog voća što ga u Bosni zovu japanskom jabukom. U Turskoj je to dženetska hurma. Dopunjavamo naše porodično stablo. Bosanski u nekom zaboravljenom obliku. Dursa potvrđuje predanje o načinu na koji su njeni babo i majka sa starijom djecom otišli u Tursku. Vaporom, vaporom ponavlja. Nakon posjete Karabunaru idemo u Dagirmendere. Iznad grada lješnjaci dokle pogled seže. Šetamo obalom po mjestu gdje su do zemljotresa 1999. godine bili hoteli i kafići. PTSD i dalje je prisutan kod ovih ljudi. Slušajući njihove priče o tom stradanju prvi put sam zbilja doživjela prosvjetljenje o tome kako to mi izgledamo drugim ljudima kad pričamo o ratu i našim doživljajima u istom. Evo i jedna anegdota vezana za taj zemljotres. Nedugo nakon zemljotresa bila sam u Istanbulu pa mi je pričao jedan čovjek da je dan prije zemljotresa stigao autobusom iz Samsuna u Istanbul. Kako je Samsun na drugoj strani Turske, a on je i prije puta bio nenaspavan i umoran, čim je stigao u hotel zaspao je. Ujutro je vidio prevrnut namještaj u sobi i pomislio da ga je neko opljačkao. Kad je sišao u hol hotela namještaj je također bio prevrnut, staklo polupano, a nigdje ljudi. Kaže pomislio sam da je nastupio Sudnji dan. Čovjek prespavao zemljotres. Na večeri smo kod Arslanagića ili Erarslana kako se sada prezivaju. Divna porodica. Otac je ronilac na podmornici. Nakon večere kiša ponovo.

02.12.2015.

Bursa

Drugog dana boravka odlučeno je da idemo u Bursu. Vozi nas energična i vesela Nurija. Razgovaramo na mješavini turskog i bosanskog. Priča nam kako su se prilikom dolaska u Mostar prošlog ljeta odlučili popeti na munaru Karađoz-begove džamije. Turista puno, prostora malo. Dvoje bosanskih tinejdžera iza grupe turskih turista se žalilo jedno drugom: "Vidi ove debele, zaglavila, pa ni tamo ni ovamo." Ona se okrenula pa im rekla na bosanskom: "Sklonila bih se da prođete, ama ne mogu, nemam gdje." Djeca se postidila. Nisu znali da ih razumije. Kiša koja pada nije nam pokvarila ćejf. Gradovi Altinbaš, Yalova, Orhangazi, Gemlik i Bursa. Puno smijeha. Stariji član naše grupe pita ima li u moru morskih pasa. Nurija ga ne razumije. Nakon objašnjavanja na englesko-bosansko-turskom konačno uzvikuje: "A misliš pašče-riba? Nema, nema." U Bursi smo posjetili turbe sultana Piri Emira i džamiju. Klanjali smo podne i ikindiju. Džamija je obnovljena iznutra i nije posebno dojmljiva, mada se vidi po svemu da ima aktivan i brojan džemat. Ljubazni adžo koji otključava džamiju i brine o njoj nudi nam čaj. Fasada džamije je sačuvana, rekla bih u izvornom obliku. Veoma zanimljiv način gradnje, kombinacija cigle i kamena. Odlazimo u Zelenu džamiju. Kiša ne odustaje. Srećemo grupe prelijepih mladih Arapkinja u nezaobilaznoj crnini. U dvorištu Zelene džamije sam se na trenutak vratila u prošlost. Prije 15 godina sam stajala na istom mjestu i bila veoma zbunjena i mlada. Zelena džamija me oduševila. Fasada i unutrašnjost su me ostavili bez daha. Znate ono kad osjetite da biste u jednom trenutku mogli bez problema i bez pitanja samo ostati na nekom mjestu. Eh, to je to. U turbetu sam se rastužila gledajući male mezare sultanove djece. Uz mezare kćeri je i mezar njihove dadilje. Turisti iz Azije, djevojke i mladići sa fotoaparatima. Na ulazu osiguranje. Pauza uz kafu i čaj na panorami Burse. Nakon džamije idemo u Kapali čaršiju. Gužva, blještavi izlozi, svila i zlato. Velika Ulu džamija. Pljušti voda. Zagledam uokvireni plašt Kabe. Slikam staklenu kupolu. I žurimo dalje. Brza kupovina svilenih marama i suvenira. I pored kišobrana gotovo potpuno smočeni sjedamo u auto i opraštamo se sa Bursom. Uveče na velikom porodičnom okupljanju kod Nurije upoznajemo njenu unučad i sina koji liči na glumca iz serije. Turske, naravno.

01.12.2015.

Meraba

Miris istoka, mješavina začina i morskog zraka je najpouzdaniji znak da smo u Turskoj. Taj se miris ne može lažirat. To je ta posebna mješavina. Dočeka nas odmah na aerodromskim vratima i prati svuda. Udobno smo putovali i iz kišnog Sarajeva za sat i dvadeset minuta sletili u sunčani Istanbul. Na vratima nas čeka ljubazni i strpljivi gosp. Oruč. Iako smo planirali autobusom do Karamursela, naši domaćini su kategorično odbili tu varijantu. Pričamo na engleskom. On je zet gospođe kod koje ćemo odsjesti. Inžinjer u penziji. Vozimo se kroz beskrajnu gužvu na autoputu. Ta gužva, kako ćemo vidjeti, ne jenjava ni danju ni noću. Ali svi su strpljivi, niko ne trubi, ne galami, nema udesa. Na putu uglavnom dobra auta. Turci vole Renault, Hundai, Toyotu... Po reklamnim panoima vidimo da su uskoro izbori. Promiču kamioni i šleperi sa robom iz luke u Izmitu. Vozimo se cestom uz zaliv. Na samom početku izmitskog zaliva gradi se most koji će skratiti put Istanbul-Yalova a samim tim i put od Istanbula do gradova u unutrašnjosti. Prolazimo kroz gradić Hereke poznat po onim tepisima, Derince, Izmit, Golcuk, Degirmendere i konačno Karamursel. Provlačimo se pored pijace. Riba i povrće. Voće svih vrsta. Obilje boja, mirisa i oblika. Srdačan doček uz tople kifle i čaj. Slike i sjećanja. Razgovor teče na starom bosanskom jeziku. Naša domaćica je porijeklom iz Gacka, Arslanagićka. Jezik je naučila uz svekrvu koja iz principa nikada nije htjela govoriti turski. Svekrva je također porijeklom iz Hercegovine, iz familije Rosića. Nakon odmora i namaza izlazimo u čaršiju. Zalazak sunca. More. Nakon zatvaranja pijace trgovci čiste ulice. Na gotovo svim prozorima i balkonima turske zastave. Žalost zbog ubijenih u Ankari. Slikamo se pored sebilja. Identičan je onom na Baščaršiji. U Karamurselu se komotno možete sporazumjeti bosanskim jezikom. Tu živi jedna od najmnogobrojnijih zajednica Bošnjaka u Turskoj. Nakon šetnje sijelo u kući domaćice. Dijelimo poklone. Od svega što smo donijeli najviše su ih oduševile narodne nošnje i navijački rekviziti naše reprezentacije.

17.08.2015.

Majstore ima izać

Nakon obimnih priprema, pomnog planiranja i podmićivanja djece novim spravicama konačno sam uspjela vikend provesti sa prijateljicama. Vratila sam se starim stazama, autobuskom linijom koja povezuje jug i sjever ovog našeg zelenog i vrelog habitata. Priznajem da poludnevno truckanje u busu nije više za moje sredovječne kosti ali godilo je sjetiti se nekadašnjeg studentskog života, autobuskih stanica, torba, vrućine i drugih putničkih zadovoljstava. Grad u kojem sam provela lijepih godina se nekako smanjio i vidno pohabao po rubovima. Dućani u koje sam rado zalazila su zatvoreni, a kafane promijenile namjenu. Moje prijateljice i ja smo tješile jedna drugu riječima koje nisu istina ali ipak gode. Znate one riječi kako se nismo nimalo promijenile i tako to. Pričale smo, smijale se i opet pričale. I pitale se kako to da se češće ovako ne sretnemo i sjedemo. Ali naši nas vlastiti životi vuku u svoje središte. Djeca zovu kad ćemo kući, muž pita koju će košulju obući za važan sastanak i koje cipele. Lijepe su to brige, a lijep je i povremeni bijeg u prošlost. Ako ni zbog čega drugog ono zbog toga da dvadesetpetogodišnju sebe pogledam u oči i kažem: "Sve će biti u redu, ako Bog da, ništa se ne sekiraj."

10.08.2015.

Zbrda-zdola

Svodim račune uz kafu na balkonu. Kuće na brdu su sve dalje i mutnije. Nebo je jednako blistavo i zvijezde su sjajne. Vrijeme je da ponovo posjetim oftamologa, iako još uvijek vidim Sjevernjaču i ponoćni let za Cape Town. Njegova posljednja preporuka da pijem Makulin je izblijedila nakon par potrošenih kutijica, a i nisam vidjela neko poboljšanje. Doduše tamanila sam mrkve dostojno osrednjeg Duška Dugouška. Sad čitam Karahasana i Kiša uporedo i pitam se koliko ću još stranica izdržati? Prije nekoliko dana sam u stilu Mula Mustafe pisala molbe nekim ljudima čudeći se i samoj sebi i njima. Zar još uvijek? Kako je moguće? A onda je žena na odlasku rekla: "Ja se bar nisam mučila, a ti si džaba išla u školu, a nisi zaposlena." Iznad glave mi i sad stoji vreća upitnika. Kako? Zašto? Kuda ide ovaj svijet? Ali, kako reče Karahasan, ne brini za svijet, ako se i raspadne, ti ćeš se raspasti makar dva dana prije njega. Napomena: ovo nije doslovan citat jer mi je mrsko otići po knjigu do uzglavlja. Plaho mi se sviđa i utješan je.

30.07.2015.

Tra-la-la

Riječ za riječ, riječ po riječ, mostove ponovo gradimo. Svako na svojoj obali stoji. Ne bojimo se sadašnjosti, prošlost smo pod kamen ugurali. Budućnost nas čeka na sredini rijeke. Doći ćemo do nje. Svakom novom rečenicom smo sve bliže i bliže. Hvatamo se za sitne strepnje i hrabrimo jedno drugo. Gorimo, gorimo.

01.06.2015.

Tebi

Šutiš, a znaš da svaka tvoja riječ ko cijela hazna vrijedi. Šutiš da kazniš me. Šutiš da boli. Da pokažeš kako je prazno bez tvojih riječi. Da se vratiš sebi. Da mene prazninom utišaš. Da se osvetiš. A ti si ratnik, tebi osveta ne pristaje. Ti si heroj, praštaš poraženima. Ti si da miriš zavađene, ti si da tješiš sluđene. Ti si da govoriš. Da liječiš glasom. A ti šutiš. U vremenu kad za svaku tvoju riječ sebe cijelu dajem.


Stariji postovi